Neurološka klinika Beograd
Parkinsonova bolest je neurodegenerativno oboljenje koje se najčešće javlja kod osoba starijih od 60 godina. Ovaj poremećaj karakteriše odumiranje nervnih ćelija odgovornih za proizvodnju dopamina, neurotransmitera ključnog za prenos signala u mozgu i kontrolu pokreta.
Trenutno nema apsolutnog izlečenja od Parkinsonove bolesti, ali postoje efikasni tretmani usmereni na kontrolu simptoma i značajno unapređenje života pacijenata. Osim raznovrsnih medikamenata, lečenje Parkinsonove bolesti obuhvata i primenu fizikalne terapije, kao i povremeno korišćenje hirurških metoda.
Ovi holistički pristupi zajedno igraju ključnu ulogu u optimizaciji funkcionalnosti i dobrobiti pacijenata, prilagođavajući se individualnim potrebama i karakteristikama svake osobe pojedinačno. Važno je naglasiti da, iako ne postoji potpuno izlečenje, ovi tretmani imaju potencijal da značajno poboljšaju svakodnevni život osoba koje se suočavaju s Parkinsonovom bolešću. Ova kombinacija terapija predstavlja integralni deo celokupnog pristupa brizi o pacijentima s ovim neurološkim stanjem.
U početnoj fazi, Parkinsonova bolest manifestuje se usporenjem pokreta i/ili osećajem ukočenosti ekstremiteta, praćenim podrhtavanjem šaka, poznatim kao tremor.
Uobičajeno je da se simptomi Parkinsonove bolesti postepeno javljaju samo na jednoj strani tela, s tendencijom pogoršanja tokom vremena. Iako se ponekad mogu pojaviti svi navedeni simptomi, važno je napomenuti da to nije uvek slučaj.
Ova progresija simptoma često pruža specifične indikacije neurolozima prilikom dijagnoze i pravilnog upravljanja ovim neurološkim poremećajem.
Rano prepoznavanje i razumevanje ove dinamike od strane medicinskog tima igra ključnu ulogu u pružanju optimalne nege pacijentima.
Iako tačan uzrok Parkinsonove bolesti do danas još uvek nije definitivno utvrđen, veruje se da bolest nastaje kao posledica kompleksne interakcije naslednih (genetskih) i okolinskih faktora (spoljašnje sredine).
Prema različitim teorijama, posebna pažnja usmerena je ka potencijalnoj kontaminaciji okoline toksinima, naročito herbicidima i pesticidima. Dodatno, istraživanja ukazuju na mogući uticaj ishrane obogaćene mlekom i mlečnim proizvodima, kao i ponavljanih povreda glave, s povećanom učestalošću u određenim sportskim aktivnostima poput boksa, američkog fudbala i hokeja na ledu. Ova saznanja su od suštinskog značaja za razumevanje potencijalnih faktora rizika i razvoja Parkinsonove bolesti, pružajući osnovu za dalja istraživanja i preventivne strategije.
Parkinsonova bolest, nažalost, ne može biti potpuno izlečena, ali se simptomi mogu značajno ublažiti, omogućavajući često visok nivo funkcionalnosti obolelim osobama.
Naša duboka uverenost, podržana naučnim dokazima, ukazuje na postojanje određenih intervencija i lekova koji mogu imati preventivni ili modifikujući efekat kod osoba koje pate od Parkinsonove bolesti.
Decenijama se verovalo da Parkinsonova bolest nema nasledni karakter, s obzirom da je nasledni oblik bio prepoznat u retkim rodoslovljima.
Međutim, danas se smatra da između 10 i 15% obolelih poseduje određenu genetsku osnovu koja doprinosi razvoju ove bolesti.
Ovo shvatanje ima duboke implikacije za dijagnostiku, praćenje i strategije lečenja, naglašavajući važnost razumevanja genetskog faktora u kontekstu Parkinsonove bolesti. Ovi podaci pružaju osnovu za dalja istraživanja i personalizovan pristup lečenju pacijenata.
Dijagnoza se postavlja sa izuzetno visokom preciznostu na osnovu kliničkog pregleda subspecijaliste sa posebnim iskustvom u lečenju Parkinsonove bolesti i oboljenja poremećaja pokreta.
Kao dopunska dijagnostika primenjuje se niz laboratorijskih analiza, kao i magnetna rezonancija (MRI) mozga, a ređe i DAT-scan.
Lekari koji se specifično bave ovom bolesti i svakodnevno pregledavaju pacijente pod sumnjom na Parkinsonovu bolest postavljaju dijagnozu sa najvišim stepenom preciznosti.
Ovo je činjenica iz razloga što u dijagnostici ne postoji specifični test („snimanje“) kojim bi se utvrdilo postojanje bolesti. Iskustvo lekara i primena specifičnih kliničkih protokola testiranja (Movement Disorders Society clinical diagnostic criteria for Parkinson’s disease; 2015, 30(12):1591–1601) je i nadalje najprecizniji instrument.
Verovatnoća postavljanja tačne dijagnoze Parkinsonove bolesti (na prvom pregledu):
Lekari opšte medicine: oko 53.2 %
Lekari neurolozi, koji nisu specijalizovani za oboljenja sa poremećajima pokreta (Parkinsonova bolest): oko 74.6%
Lekari neurolozi, eksperti za Parkinsonovu bolest : > 94%.
Razumljivo je takođe da što je ranija faza bolesti, i što su simptomi i znaci bolesti ispoljeni u blažoj meri, to je poteškoća postavljanja dijagnoze to veća.
Rano postavljanje dijagnoze je od posebnog značaja u nastojanju da se kod pacijenata čim pre započne sa terapijskim programom za koju verujemo da usporava tok bolesti, odnosno drugim rečima – bolest čini što blažom, sa manje hendikepa i problema u budućnosti.
Na ovom mestu ćete sresti eksperta za poremećaje pokreta prof Ilića, koji ima iskustvo duže od 30 godina u dijagnostici i lečenju ovih problema.
Zajedno sa timom, ovde ćete pronaći neophodno iskustvo i fokus, neophodne za uspešno i brzo postavljanje dijagnoze u najranijim fazama bolesti.
Lečenje je uspešno ukoliko se pacijent usmerava na složene i višestrane mogućnosti lečenja, u kojima su pored lekova od posebnog značaja i psihološka podrška, režim fizičkih aktivnosti i ishrane.
Pro-aktivno lečenje presudno je za dugoročni uspeh održavajući pacijenta u stanju najbolje funkcionalnosti.
Lečenje koje se sprovodi tek nakon što se stanje pacijenta pogorša (tzv. re-aktivno lečenje) vodi ka većem broju komplikacija i niskim stepenom funkcionalih sposobnosti.